Djevojke me nisu interesovale uopste, vidio sam kakve su,sta rade, kako se ponasaju, gadile su mi se. Nisam mogao da zamisli da ce mi jedna takva djevojka nekad bit zena, brinut se o mom dijetu, ne . Imao sam jednu prijateljicu, ustvari ona je , eto , u meni vidjela nesto dobro, ne znam kako je uspjela ali mi je stalno govorila koliko sam ja dobrica, mislio sam u sebi da je luda. Prvo me nervirala kao vecina djevojaka, nervirala me njena prica, njeni pokreti, njeno ponasanje, iako se nije ponasala kao druge, ali eto cak i ono djetinjasto ponasanje me nerviralo . Izbjegavao sam je, ali mi je , kad je ne bi vidio dugo nekako puno falila. Poceo sam da je sanjam. Ona je shvatila da je zovem samo kad mi treba pa se kao ljutila. Znao sam da mi ne smije bit nista vise od prijateljice jer ona vec odavno ima decka, ne bih joj to nikad pokvario,iako sam u njenim ocima puno puta vidio suze zbog njeg. Bilo mi je zao , vidio sam da pati, ali ona nije dala rec da je tako. Ne znate vi ni sami koliko ona voli tog momka, i kako da dozvolim sebi da mi se priblizi. Poceo sam polako da shvatam da me nista njeno ne zivcira,vec naprotiv ono sto bi kod drugih prezirao kod nje mi je bilo simpaticno. Na pocetku sam naveo da sam obecao sebi da cu bit bogat, da cu uspjet i da cu se pokazat roditeljima, uz sve to obeecao sam sebi da ce mi ona biti zena. Nikad joj naravno nisam to rekao, ponasao sam se kao prijatelj,iako je mogla naslutiti neke druge namjere. Ali kazem vam, nikad joj ne bih rekao , znam da bi otisla, cekat cu dok ne bude svjesna svoje tuge, bar to moralo bit do kraja zivota. Druzili smo se svaki dan, bila je jedina osoba kojoj sam pricao o svojim osjecajima, rijetko,ali sam joj , eto ,ipak ponekad nesto ispricao, a ona me svojim ohrabrujucim rjiecima vracala ponovo u zviot. Ne znam kako, ne znam odakle,ali uvijek je imala prave rijeci za mene, znala je tacno kako se osjecam, znala je prepoznat moju tugu i znala je lijecit na sve moguce nacine. Kada bih shvatio koliko duboko mi se uvlacila pod kozu, odlazio bih od nje, trazio bih neki razlog da se posvadjamo , a i nije je bilo bas mnogo tesko naljutit. Takva je ona, ljudi moji. Nikad nije popustila, nikad se nije odljutila dok joj nisam prisao rekao nesot lijepo,sto je voljela, iako sma znao da voli tog muskarca, nekako sam osjecao da ce to kad tad prestat, bit ceo na moja . Dodje dan tako, i ona eto, sva uplakana, povrijedjena,slomljena, pricala je prvi put o svim svojim tugama koje je prosla s njim, ali je naravno dodala kako ce se sigurno opet pomirit. Ne znam sta je vijdela u njemu. Ja sam ga mrzio, kao i ostatak svijeta, ali njeg posebno. Ona mi je to zamjerila, ali nisam mario. Rekla je da ce se pomirit, ali to ne mora znacit, ja sam od tu noc radio sve da ona nekako shvati da moje namjere nisu nikako prijateljske, ali ona iako sam znao da je shvatila nije htjela da prizna, bjezala je od te teme, i osjecao sam u tim trenucima da mi je daleka, da mozda nemam puno vremena, nisam se usudjivao ni zapitati da li su se skoro pomirli. Svaki dan sam joj pricao nesto sto je uvijek voljela slusat, sto joj je izmamljivalo osmijeh na lice, ali bih na kraju svega toga rekao da se salim, na neki nacin sam je i ja sam zbunjivao, imao sam osjecaj da joj stvaram pritisak radi svega toga ali nisam prestajao. Kroz sitnice koje je obozavala pokazivao sam joj koliko mi znaci, svaki sekund sam joj posvecivao . Ali kada bi krenula prica o tome da bi mi mozda mogli biti nesto vise od prijatelja i ja sam kao da sam se prepao, bjezao sam od te teme i tvrdio da je sve prijateljski. Ne mogu se usudit, jos je rano , da joj kazem koliko je volim, jer znam da koliko god ja nju volio da ona onog momka voli dva puta vise. Takvi smo mi, u tome smo slicni, kad volimo,volimo bezgranicno. Na neki nacin me i to impresioniralo kod nje. Taj njen momak i nije bio nesto, nije bio neka faca, bogatas, pricalica, djelovao mi je poprilicno monoton,ali ona je u njemu nesto nasla, voljela ga je, a ja , ko sam ja da to pokvarim. Svaku noc sam je sanjao. Sanjao sam kako je ljubim, kako joj drzim ruku, kako joj sjaje oci onako kako joj sjaje kad gleda njeg. Budio bih se skoro sa suzama u ocima, ali za divno cudo nisam mrzio zbog tog nikoga , samo njenog momka. Promijenila me, uvukla mi se pod kozu nesvjesno, a toliko da cu uskoro poludjeti ako ne bude moja. Uzivao sam u setnjama s njom, bila je pricalica, brzo se ljutila kao sto sam vec i rekao, bila je toliko slatka. Volio sam svaki njen djelic. Jednu noc je dosla , nekako drugacija, haldnija, cudna.. Osjetio sam.. osjetio sam da mu se vratila , slomila me na pola, rekao sam joj tad svasta, nikad nije plakala zbog svog momka onoliko koliko je plakala tu noc nakon mjoih rijeci. Sto mi je to trebalo ne znam, ali pukao sam, istresao sam na nju svu gorcinu svog zivota a ona me vratila iz mrtvih. Naucila me da volim, naucila me da zivim, da uzivam, da korstim svaku sekudnu ovog lijepog zivota. A ja, eto rekao sam joj rijeci koje ni najgori neprijatelj ne bi rekao . Pokusavao sam da joj dokazem da ne mislim tako,ona je govorila kako mi to ne uzima za zlo jer je vidjela da sam ljut, ali vise nikada nije bila ista. Bila je toliko daleka, boljela me ta daljina. Svaki dan je gledam, posmatram, gluimim prijatelja, cekam dan kad ce biti moja... a bit ce ljudi moji!
0 comments:
Post a Comment