Život ide, godine se broje ....
Jesam li prokockala svoj život ? Onda kad sam najviše voljela i naivno vjerovala u neuzvraćenu ljubav, u ideale skrojene u svojoj glavi, čije mjere nisu odgovarale niti jednoj činjenici iz stvarnosti ? Jesam li i ja mogla danas imati hrpu djece, i kuću, i bašču i psa ? Jesam li mogla kuhati nedjeljne ručkove, pa na njih pozvati svekra i svekrvu, da svi skupa zajedno uživamo blagodati jedne velike i sretne obitelji ? Dali bih ta ja bila sretnija od ove ja ?! Možda sam i mogla. Ali nisam . Zato jer sam se grčevito držala svog srca. I nikad njegove otkucaje nisam htjela prodati za jednu obitelj. A možda sam trebala…
Jesam li prokockala svoj život provodeći ga sa pogrešnim i uvijek tuđim muškarcima, nadajući se da će me barem jedan od njih zavoljeti i pružiti sigurnost i mir , jedino što mi je trebalo svih ovih godina. Možda sam trebala pružiti priliku svim onim muškarcima koji su živjeli za mene,koji su na svojoj djeci zamišljali moje oči, možda sam ih trebala pokušati voljeti. Ali nisam. Jer ja sam svoju ljubav uporno prosipala po tuđim posteljama iz kojih još uvijek nije ishlapio miris drugih žena…
Jesam li prokockala svoj život u svim onim trenucima kad sam plakala između svoja četiri zida moleći Boga da to bude zadnje razočaranje u mom životu, da nikad više ni jedna žena ne bude bitnija od mene, i da nikad više ne budem nečiji drugi ili sto i drugi izbor. Da nikada više ne plačem na tuđa svadbena zvona, jer ona koja s njim korača prema oltaru nije ja,,, Da se nikad više moje slike ne razbiju u milion sitnih komadića…
Jesam li prokockala svoj život ? Jeftino, jadno, naivno, ulažući sebe izgubila sam sve.
Jesam li prokockala svoj život provodeći ga sa pogrešnim i uvijek tuđim muškarcima, nadajući se da će me barem jedan od njih zavoljeti i pružiti sigurnost i mir , jedino što mi je trebalo svih ovih godina. Možda sam trebala pružiti priliku svim onim muškarcima koji su živjeli za mene,koji su na svojoj djeci zamišljali moje oči, možda sam ih trebala pokušati voljeti. Ali nisam. Jer ja sam svoju ljubav uporno prosipala po tuđim posteljama iz kojih još uvijek nije ishlapio miris drugih žena…
Jesam li prokockala svoj život u svim onim trenucima kad sam plakala između svoja četiri zida moleći Boga da to bude zadnje razočaranje u mom životu, da nikad više ni jedna žena ne bude bitnija od mene, i da nikad više ne budem nečiji drugi ili sto i drugi izbor. Da nikada više ne plačem na tuđa svadbena zvona, jer ona koja s njim korača prema oltaru nije ja,,, Da se nikad više moje slike ne razbiju u milion sitnih komadića…
Jesam li prokockala svoj život ? Jeftino, jadno, naivno, ulažući sebe izgubila sam sve.
Ne volim te .
Da vodio me je na mjesta na koja s tobom nikad neću stići,,, Da , značio mi je . Toliko da sam mu dala najbolje od sebe, svoje vrijeme....
Okrećem glavu od tebe kako ne bi vidio izdaju koju pokušavam ušutkati u glasnom pogledu kojim te izbjegavam.... Kroz glavu mi prolaze sve naše minute.Kad bi se bar život njima mjerio,,,,imala bih i previše sretnih minuta...
Pletu mi se sjećanja u debele čvorove razočaranja. Shvaćam da te lažem. Uporno te lažem. A ne želim to, nije mi bila namjera...
I zvučim dobro, baš dobro dok usnama krojim prelijepe laži vrijedne pažnje.
Okrećem glavu od tebe kako ne bi vidio izdaju koju pokušavam ušutkati u glasnom pogledu kojim te izbjegavam.... Kroz glavu mi prolaze sve naše minute.Kad bi se bar život njima mjerio,,,,imala bih i previše sretnih minuta...
Pletu mi se sjećanja u debele čvorove razočaranja. Shvaćam da te lažem. Uporno te lažem. A ne želim to, nije mi bila namjera...
I zvučim dobro, baš dobro dok usnama krojim prelijepe laži vrijedne pažnje.
Da , ne volim te. Prejednostavno zvuči . A komplicirano je do Boga.
Zato ti i lažem...
Da ga ne želim, da mi ne znači ništa, da ga se ni ne sjećam....Oh , kako ga se sjećam,,,, ja znam kako ga se sjećam....
Zato ti i lažem...
Da ga ne želim, da mi ne znači ništa, da ga se ni ne sjećam....Oh , kako ga se sjećam,,,, ja znam kako ga se sjećam....
Naučila sam ....
Šta mi vrijedi trošit život sa tobom? Za par sati tebe , prodati svoju budućnost, svoje pokušaje, svoje snove kojih nikad nisam imala radi tebe i sličnih tebi... Davala sam se za mrvice i uvjeravala sebe da u tome uživam. I ti si nudio mrvice. Kupila sam ih sa tvoga stola, ko ogladnjela ptica , jedno po jedno zrno, bojeći se da će nestati i mrvica. Umrla bih...
Naučila sam se uzimati te pola. Naučila sam se vrijediti za pola. Naučila sam se biti druga. Naučila sam se da me ne boli.
U noćima kad sam samo tvoja bila, i kad su mi sve tvoje žene ko zombiji tutnjale glavom, učila sam se uživati u trenucima koji su bili rijetkost. Bože, pa kako sam sebe dovela toliko nisko, do same ivice da gledam ponoru u oči?
Kradući te od nje , nikad nisam vjerovala da si moj. Bila sam svjesna da si manje moj nego njen. A njen nisi niti malo bio...
I naučila sam se živjeti s tim. I evo , normalno mi je to. Živim s tim, i tako... I tek ponekad , dok gledam obris tvoje siluete pod sjajem mjesečine, zapitam se kakav si to čovjek ? Kad si svačiji, i moj i njen, i svih onih bezimenih žena koje su protutnjale kroz tvoju zgužvanu postelju? I zapitam se kakva sam ja to žena, kad sam se naučila živjeti sa svime time čime me častiš, sa istinom da si moj, manje nego si njen..?? Kakvi smo mi ljudi kad smo naučili tako, i drugačije ne znamo ??
Naučila sam se uzimati te pola. Naučila sam se vrijediti za pola. Naučila sam se biti druga. Naučila sam se da me ne boli.
U noćima kad sam samo tvoja bila, i kad su mi sve tvoje žene ko zombiji tutnjale glavom, učila sam se uživati u trenucima koji su bili rijetkost. Bože, pa kako sam sebe dovela toliko nisko, do same ivice da gledam ponoru u oči?
Kradući te od nje , nikad nisam vjerovala da si moj. Bila sam svjesna da si manje moj nego njen. A njen nisi niti malo bio...
I naučila sam se živjeti s tim. I evo , normalno mi je to. Živim s tim, i tako... I tek ponekad , dok gledam obris tvoje siluete pod sjajem mjesečine, zapitam se kakav si to čovjek ? Kad si svačiji, i moj i njen, i svih onih bezimenih žena koje su protutnjale kroz tvoju zgužvanu postelju? I zapitam se kakva sam ja to žena, kad sam se naučila živjeti sa svime time čime me častiš, sa istinom da si moj, manje nego si njen..?? Kakvi smo mi ljudi kad smo naučili tako, i drugačije ne znamo ??
Zbogom.
Opet sam te ostavila. Ovaj put ne da ti se vratim nego da odem i nikad se više ne osvrnem.Zar imaš potrebu pitati zašto?! Zar ne vidiš?!
Previše sam vremena potrošila na tebe, prevelik komad mladosti sam ti dala. A nikad ništa nisam tražila za uzvrat.
Postala su mi naporna naša viđanja u kasne sate, postao si mi predvidiv i dosadan. Postao si mi nepotreban. I privi put u životu mi je bilo ljepše bez tebe nego s tobom.
I to je to.
Ne znam koji dio ne razumiješ?!
Dopizdilo mi je biti druga. Dopizdilo mi je uklapati se u tvoje rasporede, sakrivati te od sebe same.
Želim prodisati bez tebe za vratom.
Treba mi malo samoće od tebe. Da sebe sa sobom podijelim. I posložim život ko proljetni ormar.
S tobom to nikad nisam mogla.
S tobom se uvijek nosilo zimsko, i uvijek mi je bilo hladno …..
Zbogom …
0 comments:
Post a Comment