Bila sam mala djevojcica, od nekih 4 - 5 godina kada se desila ova velika tragedija u mojoj kuci. Bilo je to jedno mirno predvecerje, majka je kao i obicno spremala veceru za moga oca koji je trebao da dodje ubrzo s posla. Napravila je ono sto najvise voli. Vjerujte mi nisam nikad za svojih 22 godine vidjela da je neka zena voljela svog muza onako kako je moja majka voljela mog oca. Uzivala je da mu ugadja , da prica s njim, gledala ga je s nekim posebnim sjajom u ocima. Bila sam sretna sto zivim u takvoj porodici, gdje se ljubav siri pogledom. Majka je kuhala, a ja sam trckarala po kuci iscekujuci napokon babu i veceru. Svakih nekoliko trenutaka pitala bih je '' Majko, hoce li babo vise doci, gladna sam, a necu da jedemo bez njega '' , majka me samo milovala po kosi i nastavljala vrijedno praviti veceru. Iznenada je dosao neki covjek na vrata. Ostala sam u kuhunji, dok je majka izasla, sve cega se sjecam jeste da je majka pocela da place, plakala je kao dijete, otrcala sam do nje, onako prepadnuta zagrlila je i molila da ne place. Nisam se usudjivala pitati sta je, covjek me pogledao s nekim sazaljenjem, pustio suzu i nestao. ''Majko, sta je bilo, majko molim te odgovori mi '' , majka je plakala, po prvi put je nije doticalo to sto sam se prepala, to sto sam drhtala, nije mogla da se obuzda. Znala sam da se nesto strasno desilo ali ni slutila nisam sta je. Majka je otisla da se umije, a ja sam otisla do svoje bake da je zovem da dodje jer majci nije dobro. Baka je dosla odmah, otisla je do majke , sljedece sto sam vidjela jest da su zagrljene plakale. Plakala sam i ja, ali u tom trenutku nisam znala ni zasto placem. Majka se ubrzo smirila,pocela je da me tjesi, baka je nepomicno sjedila na jednom mjestu i tiho plakala. Majka me zagrlila, rekla mi da moram biti jaka, da cemo veceras vecerati bez babe. Naslutila sam sta zeli da mi kaze. Bila sam dijete ali mi je itekako moglo biti jasno da je babo otisao negdje, da nas je napustio, nije to bila njegova volja, bila je to Bozija volja,sudbina ili sta vec. Dozivio je tesku nesrecu. Tu vecer ni ja nisam vecerala, ni majka nije vecerala tu noc je otisao jedan veliki dio mene sa mojim babom . Ostala sam zeljna nasih zajednckih razgovora, ostala sam zeljnanja njegovih zagrljala i ljubavi, nikad mi niko tu bol nije uspio nadoknadit,samo sam se naucila nosit s njom vremenom. Majka se takodjer, dosta promijenila. Vise nikad nisam vidjela da se smije onako kako se smijala kada bi vidjela da je babo sretan, vise nikada nisam vidjela sjaj u njenim ocima. Kao da je dio nje umro zajedno s njim. Svaki put kada vidim neku malu djevojcicu s babom, otisla bi do nje i rekla joj da ga cijeli dan grli, da bude s njim stalno, da ga ne pusta, da ga uvijek drzi za ruku, da ga cuva. Nisam ja bila tuzna sto one imaju babu, drago mi je zbog njih , bila sam tuzna sto ja tolike godine nisam osjetila niti cu osjetiti njegovu ruku kako njezno miluje moju kosu, kako se raduje mojim uspjesima,kako me kudi zbog mojih gresaka. Nedostaje mi svaki djelic njega i uvijek ce nedostajati. Nadam se da, iako nije tu kraj mene, da je idalje neizmjerno ponosan na sve sto sam uspjela u zivotu, i nadam se da sam na taj nacin bar malo ublazila bol svojoj majici . Volim te babo, svaku noc te sanjam i molim dragog Boga da ti da sve ono sto si zasluzio.
0 comments:
Post a Comment