Otisla sam na jedno mjesto i plakala dugo, u glavi mi je bila zbrka, nisam znala sta da ucinim, kako da kazem roditeljima, momku, kako ce svi to prihvatiti, razmisljala sam cak i o samoubistvu.
Onda sam se sjetila rijeci svog voljenog momka '' uvijek cu biti uz tebe '' , '' nikad ti se nista lose nece desit '' , '' nema problema koji mi ne mozemo rijesit '' , '' sta god se desi ja cu biti uz tebe '' , te rijeci kao da su me vratile u zivot. Nazvala sam ga, pokusavala sam zvucati smireno, rekla sam mu da treba da se nadjemo i popricamo i da nikako to ne mozemo obaviti telefonom. Nasli smo se na nasem mjestu, rekla sam mu da sam trudna, on je spustio glavu, oci su mu posuzile , ocekivala sam da ce on bit uz mene, jer ipak to dijete je njegovo, zatim je ustao, setao tamo-amo i rekao kako ima jednog prijatelja koji ce mi pomoci da to rijesim. Nisam zeljela vjerovat da pod tim misli da treba da se rijesim djeteta. '' Kako mislis , moze mi pomoci '' , odgovorio je da zeli da abortiram.
Ne znate vi , kako me jako srce tada zaboljelo, gdje su one rijeci velike, gdje su ona obecanja, tada sam shvatila da sam sama na svijetu, roditeljima nikako nisam smjela reci za ovo. Rekla sam da cu to uraditi, ali mu je bilo jasno da ubistvom tog djeteta , ja cu ubiti i nasu ''ljubav'' ako je ikad uopste i postojala .
Mrzila sam ga u tom trenutku, vise ga nisam gledala istim ocima. Otisla sam pogute glave, on je samo dodao '' Budi jaaka, zbog nas '' , osjetila sam nevjerovatnu mucninu u stomaku nakon toga. Gadio mi se on, gadila mi se ljubav u koju sam vjerovala, osjecala sam da nema izlaza iz ove situacije. Otisla sam sutradan u setnju, sjedila sam i razmisljala o svom nerodjenom djetetu, razmisljala sam o tome kako bi izgledalo, kako bi bilo da je doslo u pravo vrijeme, razmisljala sam o sebi o momku s kojim sam bila, kakvi bi bilo roditelji, suza se spustila niz obraze, srce me zaboljelo, kako da to uradim jednom dijetu koje nije krivo za moju nepromisljenost, naivnost za moju prvu veliku gresku u mladosti. Kako da mu oduzmem mogucnost da vidi sve ljepote ovog svijeta, da nauci da govori, da pise, da vozi bicikl, da krene u skolu, da postane nesto u zivotu, kako da mu uskratim mogucnost da me zove mama. Razmisljala sam potom o njenim ili njegovim rucicama, o malim nozicama koje sam kod djece obozavala. Onda sam se opet vratila u stvarnost. Sjetila se svojih roditelja koji bi me vjerovatno istjerali iz kuce da to saznaju, sjetila se svog oca koji bi bio osramocen, sjetila se muskarca kojeg sam toliko velicala u svojim ocima, oca ovog djeteta koji je zelio da se to dijete ne rodi. U meni se vodila borba, teska borba, pokusavala sam da nadjem neki nacin da to dijete ostane zivo, da ga rodim, ali bila sma premlada, nisam imala posao, nisam imala novca, nisam imala oslonac, nisam imala nista, znala sam da jedino sto mogu jeste abortirati, tako ce svi bit zadovoljni,svi osim mene. Nazvala sam svog , sada vec bivseg, momka i rekla mu da je termin zakazan, ocekujuci da se mozda predomislio, da mu mozda savjest nije dala da ostane toliko djubre do kraja, ali on mi je samo rekao da treba da budem hrabra, i da to radim '' zbog nas '' , da cemo imat nekad djecu. Nisam mu nista odgovorila, suze su kvasile moje lice, prekiula sam i ucinila to. I eto, ubili smo ga, malo dijete, nikome ni krivo ni duzno, izgubilo je svoju sansu da zivi, izgubilo je mogucnost da prozivi sve ono na sto je imalo pravo. Mislila sam da cu se vremenom oporavit, ali nisam nikad. U meni je ostala duboko urezana bol, taj dan sam odrasla, taj dan sam bila svjesna da zivot nije igra. Moj , kako sam vec rekla bivsi momak, dosao je sav sretan, jer sam se rijeisla djeteta, grlio me, i govorio lijepe rijeci, gledala sam ga sa prezirom, hladnocom, bila sam slomljena, i danas iste osjecaje gajim prema njemu. Ljubav je ubio, kao sto sam i ja ubila dijete. Rekla sam mu da prema njemu vise ne osjecam nista, da ga samo zalim jer se ponio toliko djecacki. Rekao mi je da ne mogu sve da svalim na njeg, pa i ne mogu, kriva sam i ja. Na pocetku ovog teksta sam spomenula kako sam razmisljala o samoubistvu, realno kad malo bolje razmislim to bi bilo cak i bolje nego zivjet ovakav zivot, ali prema Bogu sam vec dovoljno zgrijesila. Ostacu do kraja i boricu se s ovom neizmjernom tugom. Upropastila sam sebi cijeli zivot, dva zivota mi nece biti dovoljna koliko se kajem. Bilo je lakse roditi to dijete i bar osjecati zadovoljestvo sto ce ono imati mogucnost da uci na mojim greskama . To dijete bi zauvijek bilo uz mene, a sada nemam nikoga, nikoga ko bi me shvatio , nikoga ko bi mi rekao da nisam cudoviste, nikoga ko bi me utjesio. Ali tako sam zasluzila, nemam pravo da patim.
0 comments:
Post a Comment